Laurel, 42-godišnja žena iz Salforda, postala je glasnogovornica za važnu kampanju koja se fokusira na poboljšanje putničkih prava osoba s invaliditetom u Greater Manchesteru. Ona je nedavno istaknula kako troškovi povezani s invaliditetom mogu biti jednaki opterećenju druge hipoteke. Uz snažnu osobnu priču, Laurel ukazuje na potrebu za većom inkluzijom i pristupačnošću javnog prijevoza za osobe s invaliditetom.
Otkako joj se zdravlje pogoršalo 2023. godine, Laurel je potrošila više od 15.000 funti na različite troškove, uključujući i plaće za njegovatelje koji joj pomažu tijekom putovanja. Ova situacija nije jedinstvena za nju, jer mnoge osobe s invaliditetom bore se s dodatnim financijskim teretom koji često nije prepoznat u društvu.
Kampanja koju podržava, pod nazivom “All Hours All Voices”, ima za cilj osigurati da osobe s invaliditetom imaju pravo na ‘istinski inkluzivnu putnu propusnicu’. Ova propusnica omogućava njegovatelju da putuje besplatno s osobom s invaliditetom, a pritom nije uvjetovana primanjem invalidnine poput PIP-a (Personal Independence Payment).
Laurel naglašava da je posjedovanje propusnice za suputnika ključno za širenje mogućnosti putovanja za osobe s invaliditetom. “To može otvoriti više opcija na području prijevoza i omogućiti nam da biramo ekološki prihvatljivije načine prijevoza”, izjavila je.
Osim toga, istraživanje organizacije Scope pokazuje da osobe s invaliditetom u prosjeku trebaju dodatnih 1.000 funti mjesečno kako bi održale isti životni standard kao i osobe bez invaliditeta u Velikoj Britaniji. Laurel se slaže s ovim nalazom iz osobnog iskustva, izražavajući kako se financijski teret može osjećati poput dodatne hipoteke.
Laurelova borba ne završava samo s financijskim izazovima. Ona se suočava s fizičkim preprekama i nedostatkom pristupa javnom prijevozu. Često putuje svojim električnim invalidskim kolicima, ali navodi kako ponekad to nije moguće, pa se oslanja na svojeg njegovatelja. Iznajmljivanje invalidskih kolica, koja zadovoljavaju njezine potrebe, košta je 257 funti tjedno, što dodatno opterećuje njezin budžet.
“Mnogi ljudi ne shvaćaju koliko je teško i skupo živjeti s invaliditetom. Pokušaji rješavanja mog invaliditeta su ponekad neodoljivi”, priznaje Laurel. Dodatno, korištenje automobila svog njegovatelja pokazalo se kao jeftinija opcija od plaćanja autobusne karte, što ukazuje na nedostatak adekvatnog javnog prijevoza za osobe s invaliditetom.
Na kraju, Laurel ističe da javni prijevoz ne samo da mora biti pristupačan, već bi trebao biti ekološki prihvatljiv. Prema njezinim riječima, osobe s invaliditetom često se suočavaju s većim rizicima tijekom prirodnih katastrofa, što dodatno naglašava važnost korištenja sigurnih i dostupnih sredstava prijevoza.
Fran Wilkinson, direktorica za korisnike i rast u Transport for Greater Manchester, izjavila je da je organizacija posvećena stvaranju inkluzivnog javnog prijevoza. Naglasila je kako će se nastaviti istraživati mogućnosti implementacije propusnica za suputnike na Bee Network, što bi značilo značajno poboljšanje za osobe s invaliditetom.
