Nisam mizantrop. Sviđaju mi se ljudi i sklon sam misliti da što ih bolje poznajete, to vam je teže ne voljeti ih. Naravno, postoje iznimke, ali to je moje općenito iskustvo. Iako volim ljude, postoji mnogo ljudskih osobina koje me izluđuju. Jedna takva osobina, koja se u velikoj mjeri povezuje s neuspjehom Tata Nano, jest naša čudna, gotovo patološka potreba za prenošenjem statusa. U mnogim slučajevima, ta potreba čini našu svakodnevicu težom nego što bi trebala biti. Odbijanje kupnje automobila koji je očito funkcionalan isključivo zato što je previše jeftin, primjer je kako društveni pritisci utječu na naše odluke.
Tata Nano, automobil kojeg mnogi smatraju simbolom inovacije, lansiran je 2008. godine s cijenom od samo 2500 američkih dolara. U današnjem novcu, to je otprilike 3776 dolara, što je nevjerojatno niska cijena za automobil. Kada razmislimo o povijesnim automobilima, cijena Ford Model T iz 1920-ih bi danas bila oko 21,000 dolara, a Volkswagenova Buba iz 1973. koštala bi između 1800 i 2000 američkih dolara – sadašnjeg ekvivalenta od 14,600 dolara. Ova usporedba budi divljenje prema Tata Nanu, koji je nudio jednostavnost i funkcionalnost za iznos novca koji je neusporediv u auto industriji.
Vjerujem da je Tata Nano veći inženjerski trijumf od automobila poput Bugatti Veyrona. Zaista, lako je stvoriti nešto impresivno kada nema ograničenja budžeta. Međutim, dizajniranje automobila koji je funkcionalan i pristupačan po cijeni koja je manja od troškova prosječnog dizajnerskog torbica predstavlja ogromne izazove. Inženjeri Tata Nane postigli su upravo to i rezultat je bio zaista izvanredan automobil. U svoje recenzije, osobito kada sam ga testirao 2018. godine, često sam bile jedini koji su se odvažili sjediti za volanom ovako jedinstvenog vozila.
Tijekom godina, mnogi novinari su imali priliku isprobati ovaj automobil, uključujući i Kathy Lane, iz Lane Motor Museuma. Njihova mišljenja nisu uvijek bila pozitivna, ali često mislim da su njihovi kritički stavovi rezultat neugodnosti izazvane ovim “drugim” automobilom. Činjenica je da je prošlo vremena kada je postojao trenutak nade da bi se Tata Nano mogao pojaviti na američkom tržištu.
U ranim 2010-ima, postojala su stvarna očekivanja da će Tata uvesti Nano u SAD. Ratan Tata, osnivač kompanije, čak je govorio o planovima za proizvodnju poboljšane verzije s dodatnim sigurnosnim značajkama, poput zračnih jastuka. Nagađanja da bi cijena mogla biti ispod 10.000 dolara činila su cijelu situaciju još privlačnijom. To bi bio nevjerojatan potez, ne samo za potrošače nego i za auto industriju u cjelini.
Nažalost, taj se plan nikada nije realizirao. S godinama, čini se da je ideja o stvarno pristupačnom automobilu postala gotovo izvan domašaja, poput sretnog pripovijedanja. Trenutno američko tržište automobila sve više izgleda kao okruženje u kojem su najskuplji modeli postali sinonim za uspjeh. U tom kontekstu, ideja da bi neki automobil mogao biti jeftin i dostupan čini se gotovo kao san. Osjećam se kao da je to daleko od realnosti, istovremeno nas podsjećajući na našu prirodu koja je sklona percipiranju skupog kao poželjnog.
U kontekstu Indije, Tata Nano se suočio s neuspjehom zbog istog problema – bio je jednostavno previše jeftin. U zemlji svojih rođenja, ljudi su se povukli od Automobila s kao oznakom “najjeftinijega” zbog straha od izgleda siromaštva. Ta situacija postavlja pitanja o našoj kulturi i vrijednostima; kako percipiramo jeftine proizvode u svjetlu društvenog statusa. Ova situacija izaziva tugu jer sugerira da često vrednujemo površne aspekte umjesto onih funkcionalnih, a to je znak dubljih problema u društvu.
Zašto se tako ponašamo? Stvarno pristupačan automobil mogao bi pomoći mnogim ljudima, a mnogi od nas bi ga smatrali zapanjujućim. Ipak, to nije dovoljno da bi preokrenulo ovu kulturološku percepciju o statusu, a cijela situacija je sve more tragikomedija u kojoj se služimo vlastitim maštarijama.
