Dragi Melbourne Gradska knjižnica
Melbourne Gradska knjižnica nije samo mjesto za posudbu knjiga, već i središte kulturnog života, dom nesagledivim svjetovima riječi i mašte. Od trenutka kada kročite kroz njezina vrata, osjećate čaroliju kojom obiluje svaki kutak. Za mnoge, uključujući i mene, ona postaje sinonim za mir i bijeg od užurbanosti svakodnevnog života.
Sjećam se svojih studentskih dana kada sam prvi put otkrio ovu knjižnicu. Bio sam izgubljen u moru opcija, ali svaki put kad bih ušao, osjećao bih se kao kod kuće. Svi ti mirisi starih knjiga i tiha šuštanja papira bili su poput melodije koja me vodila kroz prostranstva fikcije i znanja.
Bila sam introvertnik, a ta knjižnica postala je moj siguran prostor. Međutim, ispod površine mirnoće, svakodnevno sam se suočavao s tugom – onom tugom koja se javlja kada se osjećate kao vanjski čovjek u vlastitom životu. U knjižnici, gdje su moji prijatelji bili riječi, osjećao sam se slobodno, lišeno predrasuda.
Pretraživala sam policu s dječjim knjigama, počinili prvi roman Vikrama Setha, Prikladan dečko, koji je označio prekretnicu u mom čitateljskom putu. Tamo sam prvi put iskusila čarobni trenutak kada se riječi stapaju u slike, a priče postaju stvarnost. Knjižnica je bila poput skrivenog svemira gdje su mašte oživjele.
Svaki tjedan, predani knjižničari potrudili su se izložiti nove knjige, donoseći uzbuđenje i vrijeme otkrivanja. Ponekad bih se susrela s knjižničarima koji su nosili zanimljive pribadače, što bi samo dodalo trag šarma tim neobičnim likovima. Njihova strast za knjigama bila je zarazna, a njihova znatiželja inspirirajuća.
Iskreno se sjećam trenutka kada bih se povukla u dječji odjel, samo da se udaljim od roditelja i djece. Osjećala sam se nedostojno jer je ta zona, s njenim veselim bojama i slikama, izgledala kao noćna mora za odrasle. Smiješno je sada kad se toga prisjećam, ali svakako je podijelilo moje iskustvo.
Tražila sam čitatelje u publici, uočavajući lica izgubljena u stranicama svojih omiljenih djela. Svaki put kad bih se usudila malo bolje prići, osjećala bih se kao intruder u tom svetom prostoru. Umjetničke instalacije često su došle i otišle, donoseći novu dimenziju prostoru, ali istovremeno su me podsjećale na prolaznost trenutaka.
Nekad bih posudila više od dvadeset knjiga, vučući ih uzbrdo do svog stana, uzbuđena zbog svih priča koje me čekaju. No, osjećaj nije dolazio samo od pripadnosti književnom svijetu; zapravo je osjećaj dolazio iz njihovih stranica, iz uništenja vremena i prostora.
Miris svježih knjiga pomiješan s mirisima hrane iz terapeutskih restorana u okolici stvarao je jedinstvenu atmosferu. U tom trenutku, knjižnica nije bila samo institucija, bila je dom za dušu. Čak i sada, kada razmišljam o tome, priznajem da nijedna knjižnica nikada ne može zamijeniti tu prošlost i nasljeđe koje me oblikovalo.
Možda sam danas pronašla dom gdje sam odrasla, ali taj osjećaj pripadnosti koji sam imala u Gradskoj knjižnici nikada ne nestane. Možda se radi o nekom neuhvatljivom elementu koji se ne može replicirati bilo gdje drugdje.
Iako se moja perspektiva vjerojatno promijenila tijekom godina, duboko vjerujem da svaki posjetitelj knjižnice može osjetiti tu posebnu vrstu magije. Možda se radi o tome da svaka knjižnica nosi sa sobom svoju jedinstvenu energiju i karakter, stvarajući emocionalne veze koje traju do vječnosti.
s ljubavlju, Alicia Souza
