Oblik vremena: Utrka između cikličkog i linearno
Jedan me članak nedavno poslao u zečju rupu. Naslovljen ‘Oblik vremena’, ovaj tekst istražuje kako se percepcija vremena promijenila tijekom povijesti. Autorica, Emily Thomas, britanska profesorica filozofije, tvrdi da je naš instinkt da zamislimo vrijeme kao ravnu crtu – prošlost iza nas i budućnost ispred nas – iznimno moderna pojava. Drevne su kulture, s druge strane, vrijeme doživljavale kao cikličko, s neprekidnim ciklusima dana i noći, godišnjih doba, radosti i tuge.
Filozofski aspekti vremena
U raspravama o filozofiji vremena, često se postavlja pitanje jesu li prošlost i budućnost stvarne ili su samo konstrukcije našeg uma. Samo vrijeme ostaje neodređeno, neuhvatljivo i beskrajno redefinirano znanošću i mitologijama. Thomas se oslanja na filozofske rasprave kako bi ukazala na složenost ljudske percepcije vremena.
Znanstvena perspektiva
Thomas u svom članku dotiče se povijesnog konteksta promjene u razumijevanju vremena. 19. stoljeće bila su vremena kada je linearni pogled na vrijeme prevladao, zasjenivši starije, cikličke poglede. U središtu te transformacije stoji rad H.G. Wellsa, koji je u svom romanu ‘Vremeplov’ uveo ideju da je vrijeme četvrta dimenzija prostora. Ova ideja prvotno je predložena od strane Charlesa Hintona, koji je pokušao prikazati vrijeme u složenim dijagramima, što je ostalo nepročitano većini ljudi.
Vremeplov i njegov utjecaj
Roman ‘Vremeplov’ nije samo literarni klasik, već ključni trenutak koji je otvorio vrata novog načina razmišljanja o vremenu. U njemu se znanstvenik sastaje s idejom da vrijeme nije linearno, već da je moguće putovati kroz njega poput prolaska kroz prostor. Wellsov rad rezultira eksplozijom priča o putovanju kroz vrijeme koje preuzima dominantnu poziciju u popularnoj kulturi.
Vizualizacije vremena u filmu
Adaptacije ‘Vremeplova’, uključujući onu iz 1960. i verziju iz 2002., dodatno su zakomplicirale percepciju vremena. Filmovi koriste vizualne tehnike kao što su ubrzana fotografija kako bi prikazali skakanje kroz vrijeme, dok se simultano osvrću na promjene u društvenim normama i tehnologiji. Ove adaptacije postavile su temelje za daljnje istraživanje koncepta vremena u suvremenoj kinematografiji.
Transformacije kroz likove
U novijim verzijama kao što je film iz 2002. godine, Putnik kroz vrijeme postaje kompleksniji lik. Njegov motiv više nije samo znatiželja, već bol zbog gubitka voljene osobe. Ova promjena u narativu naglašava dublju, emotivnu povezanost između ličnog iskustva i pojma vremena, što otvara pitanja o sudbini i izborima unutar vremenskog okvira.
Tehnološki aspekti znanstvenih istraživanja
Umjetna inteligencija danas preoblikuje naše razumijevanje stvarnosti i vremena. U ovom kontekstu, Thomas se osvrće na osobu koja je provela desetljeća istražujući mogućnost razmišljanja strojeva, što je dovelo do fenomena kojeg danas poznajemo. Geoffrey Hinton, praunuk Charlesa Hintona, testira granice našeg razumijevanja stvarnosti, dodatno percipirajući vrijeme kao nešto što se može oblikovati i transformirati.
Zaključak bez zaključka
Thomas predlaže provocirajuću misao: ako bismo preoblikovali način na koji percipiramo vrijeme, mogli bismo otkriti nove aspekte stvarnosti. U tom preispitavanju leži potencijal za razumijevanje ne samo vremena, već i naše vlastite pozicije unutar njega. Možda svi, na ovaj ili onaj način, obitavamo u stroju vremena, gdje su linearno i ciklično samo dva aspekta istog fenomena.