Grad utkan pričama: Razmišljanja o Bakuu i njegovom međunarodnom festivalu tepiha

Kad sam primio poziv da prisustvujem Međunarodni festival tepiha u Bakuu, već sam imao određena očekivanja. Kao turistički profesionalac usmjeren na srednju Aziju i kulturnu baštinu, imao sam priliku posjetiti mnoge prijestolnice i sudjelovati na brojnim forumima. Međutim, Baku je premašila svako moje očekivanje – ne zato što se trudila izgledati kao bilo koji drugi grad, već upravo zbog svoje originalnosti.

Festival je bio moćno iskustvo. Prvi put održan u međunarodnom formatu, pretvorio je povijesni Icherisheher (stari grad) u živu tapiseriju. Tijekom tri dana, počevši od foruma, pa sve do javnih izložbi, ulice su postale galerije, obložene tradicionalnim azerbejdžanskim tepisima iz raznih regija. Neki su bili položeni preko kaldrmiranih uličica, dok su drugi visjeli između stoljetnih zidova. Tijekom šetnje, posjetitelji su doživjeli suživot izložbe i okoline. Ovaj festival nije bio samo prikaz – osjećao se kao kod kuće.

Svaki tepih imao je svoju priču. Neki su odražavali geografiju iz koje potječu, dok su drugi nosili simbole prošlih generacija. Tijekom festivala održane su radionice na kojima su majstori prikazali tehnike tkanja koje su se prenosile stoljećima. Postavka na otvorenom, uz glazbu uživo, dodala je gotovo filmsku ljepotu cijelom događaju. Vidio sam međunarodne posjetitelje koji su se očarani privukli ne samo samom izradom tepiha, već i atmosferom – to nije bio muzej; bio je to kulturni zagrljaj.

Drugi aspekt festivala otkrio je bit Bakua. Često se opisuje kao “Pariz Kavkaza”. Putujući širom svijeta i radeći s različitim kulturama, mogu s povjerenjem reći: Baku nije verzija ničega. On je autentičan.

Grad me očarao toliko da sam odlučio produžiti boravak izvan službenog programa festivala. Tijekom godina rada u mnogim regijama, razvila se intuicija koja me poticala da duboko istražujem mjesta koja zaslužuju pažnju. Baku je probudila tu intuiciju.

Tako sam ostao. Ne samo za slobodno vrijeme, već iz profesionalne potrebe – da slušam, promatram, hodam i razumijem. Baku je nagradio moju znatiželju dubokim uvidima.

Dane sam proveo istražujući grad pješice. Posjetio sam lokalna tržišta, muzeje, a povremeno zaronio u svakodnevne prostore poput trgovačkih centara. Pustio sam ritam svakodnevnog života da me nosi.

Jedne večeri sam otišao na samostalni filmski večer i pogledao povijesni film o Azerbejdžanu. Iako nisam potpuno razumio jezik, film me potpuno obuzeo. Baku me poticao da želim razumjeti sve: priče, znakove, ljude, prošlost. Vjerujem da je to znak grada koji želi komunicirati.

Baku se geografski nalazi na strateškom mjestu. Kratki letovi povezuju ga s glavnim gradovima poput Istanbula, Taškenta, Biškeka i šire. No, što je još važnije, on povezuje dvije hemisfere: ni ne sasvim Srednja Azija, ni u potpunosti Anatolija – ovdje Kavkaz diše između Europe i Azije.

Ovo je također jedini glavni grad u regiji smješten na obali, a Hazar (Kaspijsko) more daje Bakuu jedinstven obalni identitet. No, nemojte se zavaravati – ovo nije mekani mediteranski grad. Baku je s razlogom poznat kao grad vjetrova. Povjetarac ovdje ima karakter – nepredvidiv, ponekad snažan, uvijek prisutan, oblikuje raspoloženje i energiju grada.

Šetajući gradom, pronašao sam rijetku estetsku harmoniju. Strukture sovjetske ere, moderne kule poput Plamenskih kula, francuski balkoni i tradicionalne kamene građevine su koegzistirale, ne u kontrastu, već u dijalogu. Arhitektura se ne sukobljava, već nadopunjuje. Uz to, manikirane zelene površine, ptice u gradskim parkovima i izvanredna čistoća – ne samo fizička, već i vizualna i emocionalna jasnoća – čine ovaj grad smirujućim.

Umjetnost i kultura nisu ograničene na galerije. Susrećete visokokvalitetne ulične glazbenike u parkovima, podvožnjacima i javnim trgovima. Neki sviraju tradicionalne instrumente, dok drugi koriste moderne, ali svi sa razinom profesionalizma koja grad pretvara u pozornicu na otvorenom. Baku podsjeća da umjetnost ne bi trebala biti luksuz – to je javno pravo. Hodaš, staješ, slušaš, i nešto se pomiče unutar tebe.

Muzeji i kulturni centri dodatno obogaćuju ovu kulturnu tapiseriju. U svakom uglu grada možete pronaći tradicionalne motive tepiha – ugrađene u klupe, pločnike, svjetiljke i zidove. Baku ne pokazuje samo baštinu; ona je živi izraz iste.

Da, Baku ima promet poput svakog velikog grada. No, i unutar tog prometa primijetio sam nešto neobično: odsutnost kaosa. Vozači su strpljivi, zviždanja su rijetka. Postoji ritam u gradskom kretanju – smiren, namjeran i dostojanstven.

A ako želite predahnuti od gradske vreve, lako možete. Na samo sat vožnje od Bakua nalaze se Nacionalni park Gobustan ili novorazvijeno obalno odmaralište Sea Breeze, nudeći dnevne izlete u prirodu ili odmor uz more. Baku vam omogućuje da doživite i intenzitet grada i smirenost njegove periferije.

Na kraju, ono što me najviše impresioniralo je osjećaj koherencije – vizualno, kulturno i društveno. Čak su se i ljudi u Bakuu činili u skladu s gradskim karakterom. Način na koji se odijevaju, kreću i koriste javne prostore odražava mirnu eleganciju prisutnu i u arhitekturi i ulicama.

Mnogi su gradovi slojeviti, kaotični ili nepovezani – lijepi u dijelovima, ali bez dijaloga između tih dijelova. Baku je drugačiji. Govori jednim glasom.

Ovdje je glavni grad ritma, milosti i dubine – a iznad svega, grad s dušom.